Unatoč činjenici da je liječenje depresije u većini slučajeva uspješno, začuđuje podatak da više od 50% bolesnika nije liječeno ili je liječenje neodgovarajuće

Svjedoci smo sve veće učestalosti depresije koja predstavlja načešći psihički poremećaj s razmjerno visokom stopom smrtnosti (prema nekim podacima i do 20%). Nešto češće zahvaća žene, a sve češće se javlja i u mladenačkoj dobi, pogađa sve narode i socijalne slojeve.

Važno je znati da je to bolest čitavog tijela, bolest raspoloženja i bolest mišljenja, a ne slabost osobe, volje ili lijenost. U težim slučajevima izaziva neopisivu duševnu bol koju je nemoguće opisati riječima, a pjesnici su najdalje otišli opisujući je kao pakao u vlastitom srcu. Najčešće počinje, gotovo neprimjetno, nelagodom u društvu. Obični razgovori nam se čine isprazni, ne možemo se uključiti s užitkom čak i ako nam društvo i tema odgovaraju. Ne uživamo kao prije u malim stvarima, nemamo strpljenja s bliskim osobama. Životna postignuća i dobici ne vesele nas. Kako bolest napreduje nađemo se u zoni užasa i to najčešće shvatimo kada osmjeh vlastite djece ne može u nama izazvati radost. Roditelji često ističu tu činjenicu jer im je neobjašnjiva i posebno bolna. Tu ne pomaže nikakav napor volje, nikakva rekreacija ili pomoć dragih ljudi. Prijatelji često pogoršavaju stanje pokušavajući nas nasmijati, usmjeriti pažnju prema životnim radostima i užicima. Time nas samo dodatno uvjeravaju da smo u tome nesposobni. Nemogućnost radovanja od srca je načešći simptom, važan u ranoj dijagnozi i gotovo obvezatan u svim tipovima depresije. Tuga koja traje i traje, neovisno o situaciji u kojoj se nalazimo, ukazuje da se bolest razvila. Prije ili kasnije javlja se i strah.

Gotovo svaka obaveza i misao praćeni su strahom kojeg osjećamo kao strano tijelo u sebi. Često je "lociran" u prsima i povezan s pojačenim radom srca, znojenjem i tremorom. Strah se hrani još jednim simptomom depresije, crnim mislima. U našem ramišljanju sve postaje opasno i može loše završiti. Daljnjim razvojem bolesti katastrofične misli se sve više nameću i doprinose jakom osjećaju duševne patnje. Osim što strahujemo za najdraže i smišljamo što im se sve loše može dogoditi, jedna od najtežih misli je kako ćemo izgubiti razum, nešto nedolično napraviti i završiti u ludnici. Bezvoljnost drugima najčešće upada u oči jer mijenja uobičajeno ponašanje.

Može ići do krajnjih granica u smislu nebrige za tjelesnu higijenu ili nemamo volje danima izaći iz kreveta. Nesanica, naročito rano buđenje, tjelesni umor, stalna pospanost, glavobolja i bolovi u drugim dijelovima tijela, slabost koncentracije, osjećej krivnje, slabljenje spolne želje i gubitak apetita sljedeći su pokazatelji depresije. Depresivni poremećaj najčešće je najizraženiji ujutro, a tijekom dana malo popusti, tako da se u slučaju lakših depresija čovjek navečer može osjećati sasvim dobro. Slabljenje životnog nagona i sklonost suicidu je imanentan depresiji. Svi bolesnici s povišenim suicidalnim i rizikom trebaju pregled psihijatra, a neki i bolničko liječenje. Potrebno je istaknuti kako su mnogi alkoholičari depresvni. Neki od njih piju da bi alkoholom ublažili depresiju, a neki zbog utjecaja alkohola postaju depresivni.

Unatoč činjenici da je liječenje depresije u većini slučajeva uspješno, začuđuje podatak da više od 50% bolesnika nije liječeno ili je liječenje neodgovarajuće. To objašnjavamo sličnošću mnogih simptoma depresije simptomima tjelesnih bolesti pa mnogi bolesnici gube mjesece i godine obilazeći liječnike raznih specijalnosti i podvrgavaju se mnogim dijagnostičkim postupcima jer depresija nije prepoznata. Osim toga psihička funkcija koju zovemo volja je zahvaćena bolesnim procesom i bezvoljnim bolesnicima potrebno je više vremena za donošenje odluke o posjetu psihijatru. Naravno i strah od mogućeg dijagnosticiranja duševne bolesti razlog je što psihijatre izbjegavamo.

Neodgovarajuće liječeni su svi oni bolesnici koji primaju benzodiazepine, neuroleptike ili pomoćna ljekovita sredstava kao monoterapiju (samo jedan lijek). Takvo liječenje može samo kratkotrajno pomoći, ali ne može dovesti bolesnika u puno zdravlje. Depresija se liječi antidepresivima! Na našem tržištu može se naći desetak, na svjetskom i nekoliko puta više vrsta antidepresiva. Odabir optimalnog antidepresiva je delikatna odluka koja se temelji na kliničkoj slici, dosadašnjem terapijskom odgovoru te iskustvu i umješnosti psihijatra. Dvije trećine bolesnika dobro reagira na liječenje i dolaze u stanje dobrog psihičkog osjećaja. U liječenju depresije važno je istaknuti kako do poboljšanja dolazi tek nakon 3-5 tjedana liječenja, što se bolesniku mora izričito naglasiti, jer bi zbog nestrpljenja mogao zaključiti da je liječenje neodgovarajuće. Liječenje mora trajati dovoljno dugo jer su recidicvi, tj. ponovno vraćanje simptoma bolesti česti, naročito kada bolesnik samoinicijativno i prerano prekine s liječenjem. Ukoliko nakon 2 mjeseca ne dođe do poboljšanja, terapija se mijenja ili se postojećem antidepresivu dodaje drugi kako bi se pojačalo djelovanje. Na žalost, jedan dio oboljelih ne reagira na liječenje antidepresivima i za njih je indicirana elektrokonvulzivna terapija (elektrošok). I ovom prilikom treba spomenuti kako je to još uvijek najučinkovitiji oblik liječenja depresija, a za bolesnika nije neugodan jer se izvodi u općoj anesteziji.

Inače, novi lijekovi su olakšali liječenje depresije zbog manje neželjenih učinaka, a čini se da su i učinkovitiji. Zbog toga se smatra kako bi lakše i nekomplicirane depresije mogli liječiti liječnici opće medicine. Sve teže i komplicirane, kao i one prethodno rezistentne na liječenje treba liječiti psihijatar.

Zadnjih godina došlo je do novih spoznaja o depresiji, ali one prave odgovore tek očekujemo. Ipak su depresije i dalje velika zagonetka.