Prijavljujete:
Komentar:
Poštovani,
Naš razgovor nije trajao desetak minuta nego cca tri, stvarno ne znam tko tu iskrivljava stvarnost. Čak štoviše, u pola razgovora ste se demonstrativno okrenuli i otišli.
Zaboravila sam napomenuti kako ste u te tri minute cijelo vrijeme gledali u pod, a ne meni u oči s obzirom da sa mnom razgovarate. Mislim da je to stvar opće kulture.
Uistinu, ja jesam bila na dnu jer mi otac umire, a oni koji trebaju nešto činiti, ne čine, a ja ne mogu ništa.. ali niste Vi tu, dr. Iliću, da me stavljate na to mjesto…jer čovjek je čovjek bez obzira bio on doktor ili nešto drugo i, uostalom, Onom gore smo svi isti.
Na to sam Vas opomenula i tek onda (zadnjih dvadesetak sekundi) ste me pogledali u oči.
Pitala sam se; što bi bilo da ja nisam došla u posjetu? Da sam poput moje majke (da ta žena je moja majka) koja se boji istupiti i pitati nešto..
Nitko ne bi skužio da maska ne fukcionira.. ili bi se kulturno prešutilo jer je riječ o 74 godišnjem KOPB bolesniku..
Izražavali ste se (namjerno) nerazumnjivim lječničkim riječnikom (što Vaše kolege u Ob Vk isto tako čine), pričajući sebi u bradu kako bi valjda skrenuli pozornost s toga ŠTO MASKA ČOVJEKU NIJE FUNKCIONIRALA!!! MASKA BEZ KOJE ON UMIRE!!!!!
Pacijent je bio u sobi do recepcije s prozorom (s razlogom jer je teški bolesnik) i niti Vi niti sestre niste primjetili da on ne fukcionira.. prestrašno!
Naredili ste sestri i tehničaru da napušu balon (možda se krivo izražavam, ne kužim tehnikalije oko toga) i okrenuli se i otišli.
Oni nisu znali kako to učinili i nisu Vas "smjeli" pitati nego je tehničar otišao na drugi odjel da mu to oni učine. I SVE TO VRIJEME JE MOJ OTAC BIO BEZ MASKE!!!! A Vi ste taj dežurni liječnik. Dakle niste došli vidjeti što je s maskom!!!!
Moja sestra je medicinska vani. Njoj je nepojmljivo da ona nešto ne smije pitati lječnika, a isto tako da lječnik gleda u pod dok s nekim priča i da se izražava riječnikom nerazumnjivim za pacijenta ili njegovu obitelj ili da ode u pola razgovora.
Mislim da je totalno nepristojan komentar ;“ to je valjda demokracija i svaka manje ili vise pismena osoba smije ostaviti komentar ovdje i procijeniti tudji rad na osnovu objektivnih ili neobjektivnih kratkih opservacija.“
Ali dobro, s obzirom da ste gledali u pod dok ste pričali sa mnom, ništa me ne iznenađuje.
Kako bi onda nazvala Vaš posao tog popodneva kada plućnom bolesniku ne fukcionira maska?
Znam da ste otišli u Švedsku, to mi je rekao Vaš kolega kad sam mu iznosila svoj događaj s Vama.
I, kao što rekoh, drago mi je.. Drago mi je što zarađujete više.. jer to i je bit svega.
Drago mi je što ćete naučiti gledati ljude u oči i pružiti ruku i riječ utjehe.. biti ponizni i normalni jer to je tamo uistinu tako..
(bila sam pacijent u bolnici u Munchenu, ponašanje liječnika tamo i ovdje ne mogu usporediti… )
A što se tiče mog oca, nakon što mu je na Vašem odjelu pozlilo, završio je na intenzivnoj. Tamo je bio dva mjeseca i svaki dan smo slušali najlošije prognoze..drugim riječima, vegetacija do kraja života..a tako je i izgledao.
Dok ga jednog dana, na vlastitu inicijativu, nismo premjestili na Joradovac.
Primila ga je PREDIVNA profesorica i vratila ga u život! Došao je kući u 3. mjesecu, a već u proljeće se penjao na ljestve i brao nam trešnje.
Medicinsko osoblje i liječnici su jako ljubazni, ja jednostavno prvih tjedana nisam mogla doći sebi da se nikome tamo ne moram „klanjati“ da bi mi dao informaciju ili jednostavno pružio lijepu riječ.
Otac svakako više neće u Ob Vk, ali moj sljedeći slučaj nezainteresiranosti liječnika neće biti na portalu nego u novinama i liječničkoj komori.
Da to svi činimo, puno bi toga bilo drugačije. Znam o čemu pričam, u OB Vk sam provela 3 mjeseca u posjetama..svaki dan!
Profesorici hvala na dobroti što savjesno živi svoj poziv.. svaki puta kad pričam s njom sjetim se Vas, gleda me u oči ;)
Za doktora:
Adam Ilić