Prijavljujete:
Komentar:
Čini se istinom da u psihijatrijskom tretmanu (za ovu prigodu sam proguglala poblematiku) liječnik među pacijentima ima osobe (ili dijagnoze) s kojima rado i one s kojima, iz najrazličitijih razloga (padaju mi na pamet neke hipoteze o njima, ali nije uputno da ih laik znosi o ovoj grani medicine), manje rado radi. U odnosu na prethodni komentar, naime, čini se kao da se moji dojmovi odnose na neku drugu osobu-liječnika.
Ne osjećam da mi je dr Štalekar u bilo kojoj mjeri pomogla tijekom tretmana. Njezini su komentari (još ih se sjećam) na moje izričaje, bilo na individulnoj ili grupnoj terapiji, bili oštri, iznenađujući, nekada zvučali neprijateljski. Osjećala sam da me nikada nije prihvatila kao osobu, tako da su mi termini terapije padali kao muka. Prestala sam odlaziti na terapiju kada me dobarno zatekla, “srušila s kruške” ili “s Marsa” opaskom “Nisam ja ovdje da se Vama smiješim” (?!). Pojma nisam imala ni tada, ni sada otkuda dr Štalekar dojam da sam od nje očekivala osmijeh, jer sam se, kao prvo, cijelo vrijeme zapravo u sebi borila da na doživljaj nje I odnos s njom ne prenesem odbojnost koju sam imala prema jednoj znanici koja nije imala pozitivnu ulogu u mom životu, a dr Štalekar joj fizionomijom u velikoj mjeri sliči. Kao drugo, zapitala sam se, kod te njezine izjave, mora li odnos psihijatar-pacijent biti hladan I na rubu neprijateljstva da bi “funkcionirao”. Nije mi bilo novina da psihijatri izlaze s izjavama za koje pacijenti pojma nemaju otkuda ih izvlače/na čemu ih temelje, očigledno pretpostavljajući da su mehanizmi djelovanja ljudske psihe na kojima oni temelje svoja razmišljanja, zaključke I izjave, sami po sebi jasni I pacijentima. Kao da zboravljaju da ne razgovaraju sa sebi ravnima, u struci.
Kad mi se ubrzo nakon prestanka dolaženja na terapiju desio izuzetno šokantan, neugodan događaj, s ugrozom fizičkog integriteta, kojim se bavila policija, a trebao I sud, nisam smatrala da bi mi pomoglo vraćanje na terapiju kod dr Štalekar.
Za doktora:
Vlasta Štalekar