Najčešći oblik benignog tumora u ženskom genitalnom traktu je, popularno, miom. Radi se o tumoru glatkog mišićnog tkiva od kojeg je inače sastavljen mišićni, najvoluminozniji, dio maternice.

Prema statističkim podacima oko 20% žena starijih od 30 godina ima jedan ili više miomatoznih čvorova, premda uopće nemaju nikakvih simptoma. U oko 50% žena u kojih je prisutan neki od simptoma (oni će biti nabrojeni kasnije) koji bi mogli upućivati na miom, početak tegoba se pojavljuje prije 35 godine života.

Premda se radi o vrlo čestoj bolesti, odnosno tumoru o etiologiji se znade vrlo malo. Za svoj rast nužno trebaju određenu količinu estrogenih hormona. Smatra se da nastaju tako da određena količina stanica (stručno- klonus stanica) ima povišenu koncentraciju receptora za estrogene hormone u svom sastavu i stoga reagiraju pretjeranim rastom na koncentracije estrogena koje su inače u cirkulaciji normalne i uobičajene. Ovisnost o estrogenima je također očita i iz toga - ako se pojave u mlađih žena u pravilu rastu brže, a nakon prestanka menstruacije (menopauze) se smanjuju, ali ne nestaju. Zbog visoke učestalosti (praktično svaka peta žena ) teško je govoriti o familijarnoj skonosti.

Miom odnosno miomi - rjeđe je prisutan jedan čvor, obično ih je više, mogu biti najrazličitijih veličina ili težina - od nekoliko milimetara, odnosno nekoliko grama, do veličina većih od glave odraslog čovjeka, odnosno težine nekoliko kilograma.

Maternica je građena od 3 sloja tkiva - sluznice (endometrija), mišićog sloja (miometrija) te tankog sloja potrbušnice koja oblaže sve unutrašnje organe (seroza). Miomi su uvijek, naravno, u mišićnom sloju ali s obzirom na to gdje se pretežno šire u svim rastu da li prema npr. serozi razlikujemo supserozne, ili prema sluznici - sumukozne odnosno, ukoliko ostaju ograničeni na mišićni sloj - intramuralne miome. Ova podjela je bitna zbog intenziteta simptoma koji se pojavljuju. Premda mogu doseći vrlo velike razmjere, u pravilu su benigni. Maligno alterira manje od 0,5% mioma i na to treba sumnjati kod svakog naglog, i brzog rasta.

Simptomi su nekarekteristični: produljena i obilna menstrualna ali i međumenstrualna krvarenja, bolne menstruacije, pritisak i bolovi u donjem dijelu trbuha. Vrlo rijetko simptomi se pojavlju naglo i burno, obično sve napreduje polagano tijekom dužeg vremena. Najveći broj, i najranije pojavljivanje simptoma, je kod mioma smještenih pod sluznicom maternice (submukoznih mioma). Nasuprot tome najmanje simptoma daju miomi smješteni prema trbušnoj šupljini (subserozno) tako da bolesnica može ponekad i sama napipati poveće, sasvim neosjetljive čvorove u trbuhu, koji su vjerojatno rasli godinama. Miom se također može dijagnosticirati nakon spontanog pobačaja ili u tijeku obrade steriliteta, a da prethodno nisu dali nikakve simptome.

Dijagnoza se često postiže običnim, kliničkim pregledom - ginekolog napipa povećanu, neravnu, čvorastu maternicu - to prije svega važi za subserozne miome i intramuralne miome. Subserozni miomi često uzrokuju tegobe - pojačana i nepravilna te bolna krvarenja - još dok su relativo maleni i dok ih se običnim pregledom ne može napipati. Ultrazvučni pregled je svakako danas rutinska metoda za procjenu broja, veličine i smještaja miomatoznih čvorova. Mogu biti smješteni na bilo kojem dijelu matenice - češće na tijelu no na grliću- zbog relativno male količine mišićnog tkiva u grliću maternice. Kod mioma smještenih pod sluznicom potrebno je katkad učiniti u dijagnostici veličine, broja te smještaja mioma histeroskopiju. Radi se o dijagnostičkoj metodi kojom se pomoću posebnog instrumenta (promjera manjeg od 1 cm) – histeroskopa - (koji ima svoje posebno svjetlo i optiku za promatranje) ulazi kroz grlić maternice u njezinu šupljinu i vidi točno broj, veličinu i smještaj mioma. Pomoću posebno kontruiranih, operativnih histeroskopa mogu se čvorovi i operirati tj. odstraniti. Također, ponekad prije operativnog liječenja mioma poduzme se i laparoskopija - ulazi se u trbuh instumentom promjera oko 1 cm te se pod kontrolnom oka točno orjentira o veličini, smještaju te broju miomatoznih čvorova. Mogu se tako učiniti i neki operativni zahvati.

Liječenje mioma je u pravilu operativno. Dakle, potrebno ih je odstraniti. Do sada, se nikakvom konzervativnom, medikamentoznom terapijom miome nije uspjelo izliječiti. Danas postoje preparati koji u organizmu žene stvaraju hormonalnu konstelaciju poput žene koja je u menopauzi - zbog jakog sniženja koncentracije estrogenih hormona u cirkulaciji dolazi do smanjivanja i atrofije miomatoznih čvorova. No, efekti nisu trajni i nakon prestanka terapije, u pravilu kod mađih žena, dolazi do njihovog naglijeg rasta, u pravilu na veličinu prije terapije ili čak i više. Stoga se ovo liječenje daje samo kratkotrajno, kroz nekoliko mjeseci - prije operativnog zahvata, radi njegovog lakšeg i poštednijeg izvođenja.

Nipošto ne treba zaključiti iz gore izloženog da sve miome treba operirati. Operaciju treba učiniti u žena kod kojih postoje jake tegobe - dakle nepravilna i jaka krvarenja, bolovi, zatim ukoliko miomi brzo rastu - zbog sumnje i mogućnosti maligne alteracije. Također treba odstraniti veće miome kod žena koje imaju namjeru zanijeti i roditi, ili u kojih postoji neplodnost.

Kod najvećeg broja žena miomi ne daju nikakve simptome i otkriju se rutinskim ginekološkim pregledom u drugoj polovici generativnog perioda kada je većina žena već ispunila svoje reproduktine želje. Kod njih, miome je potrebno pratiti redovitim kontrolama, kliničkim i ultrazvučnim 1-2 puta godišnje. Ukoliko se pojave simptomi, ili ubrzani rast, tada se stigne blagovremeno intervenirati.

Ukoliko se operacija mora poduzeti najčešće se odstrani cijela maternica (histerektomija), a jajnici ukoliko su uredni ostaju. Ukoliko se radi o mlađoj ženi koja još želi zanijeti i roditi pokuša se odstraniti samo jedan ili više miomatoznih čvorova i tako sačuvati ostalo zdravo tkivo maternice odnosno njezinu kasniju funkciju. To najčešće i uspije. Sve više se danas kod mlađih žena u tu svrhu koriste tzv. endoskopske tehnike operiranja (histeroskopska i laparoskopska) zbog manjeg oštećivanja zdravog tkiva te tako manjih postoperativnih posljedica. Uz sve ovo puno je raniji i povratak svakodnevnim aktivnostima.