Panični poremećaj
Karakteristike paničnog poremećaja
Glavno obilježje paničnog poremećaja je prisutnost kratkotrajnih razdoblja intenzivnog straha. Napad najčešće ne traje duže od 10 min i praćen je osjećajem bliske smrti, strahom od gubitka kontrole, infarkta, moždanog udara, ludila i potrebom za bježanjem. Praćen je lupanjem srca, drhtanjem, osjećajem gušenja, nelagodom u prsima, osjećajem bockanja, navalom hladnoće ili topline, vrtoglavicom, osjećajem nestvarnosti i mučninom.
Uzroci i posljedice paničnog poremećaja
Osobe s paničnim poremećajem zaokupljene su mogućim posljedicama i najčešće misle da boluju od opasne bolesti čak i nakon dijagnostičke obrade. Napad mogu isprovocirati pića koja sadrže kofein, a nerijetko se javljaju i nakon korištenja marihuane i drugih droga.
Mnogi s paničnim napadima razvijaju izbjegavajuće ponašanje, ne mogu se suočiti sa situacijom ili mjestom gdje su doživjeli napad. Najčešće se javlja strah od otvorenog prostora, javnog prijevoza, trgovačkih centra, reda u banci ili pošti. Ponekad je dovoljno doživjeti samo jedan napad da se čovjek promjeni. Strah mu se uvuče u kosti, mišljenje je zaokupljeno iščekivanjem novog napada. Sigurnost je potpuno narušena i često je potrebna pratnja odrasle osobe da bi se osoba mogla kretati izvan kuće.
Dijagnoza
Laboratorijskim nalazima i tjelesnim pregledom ne može se postaviti dijagnoza, ali je na taj način dobro umiriti bolesnika i dokazati da se ne radi o tjelesnoj bolesti. Psihijatar je dužan pružiti potpunu i istinitu informaciju o prirodi bolesti i predložiti plan liječenja. Ovakav postupak vodi uspostavi međusobnog povjerenja i omogućuje bolesniku da prebrodi prvu fazu liječenja u kojoj rezultati još nisu vidljivi. Bolesnik treba znati da neće umrijeti niti završiti u bolnici ali da ga očekuje dugotrajno liječenje koje uključuje upotrebu lijekova i psihoterapiju.
Postupak liječenja
Druga faza je lakša i za bolesnika i psihijatra. Liječenje počinje davati rezultate, panični napadi se prorjeđuju i postaju sve blaži, bolesniku se vraća optimizam i raspoloženje, strah od straha sve je manji. Pred kraj druge faze oprezno se najavljuje bolesniku da će morati učiniti i vlastiti napor da se vrati u normalni život. Psihijatar mora procijeniti je li bolesnik dovoljno ojačao da se može suočiti sa situacijama i mjestima koji su vezani za panični napad i koje je do sada izbjegavao. Forsiranje obično napravi više štete nego koristi te se ide malim koracima dok se novo, pozitivno iskustvo ne učvrsti. Tada se ide dalje do zahtjeva da se živi kao i prije bolesti.
U liječenju paničnog poremećaja lijekovi igraju važnu ulogu jer otklanjaju napade, ali želja za normalnim životom, disciplina i strpljenje su važni za dobar ishod. Bolest zahtijeva i veliko zalaganje psihijatra jer tretman mora biti individualiziran, prilagođen svakom bolesniku.