Najčešći benigni tumor u ženskom traktu - miom
mr.sci. Darko Husar, ginekologNajčešći oblik benignog tumora u ženskom genitalnom traktu
je, popularno, miom. Radi se o tumoru glatkog mišićnog tkiva od kojeg je inače
sastavljen mišićni, najvoluminozniji, dio maternice.
Prema statističkim podacima oko 20% žena starijih od 30
godina ima jedan ili više miomatoznih čvorova, premda uopće nemaju nikakvih
simptoma. U oko 50% žena u kojih je prisutan neki od simptoma (oni će biti
nabrojeni kasnije) koji bi mogli upućivati na miom, početak tegoba se pojavljuje
prije 35 godine života.
Premda se radi o vrlo čestoj bolesti, odnosno tumoru o
etiologiji se znade vrlo malo. Za svoj rast nužno trebaju određenu količinu
estrogenih hormona. Smatra se da nastaju tako da određena količina stanica
(stručno- klonus stanica) ima povišenu koncentraciju receptora za estrogene
hormone u svom sastavu i stoga reagiraju pretjeranim rastom na koncentracije
estrogena koje su inače u cirkulaciji normalne i uobičajene. Ovisnost o
estrogenima je također očita i iz toga - ako se pojave u mlađih žena u pravilu
rastu brže, a nakon prestanka menstruacije (menopauze) se smanjuju, ali ne
nestaju. Zbog visoke učestalosti (praktično svaka peta žena ) teško je govoriti
o familijarnoj skonosti.
Miom odnosno miomi - rjeđe je prisutan jedan čvor, obično ih
je više, mogu biti najrazličitijih veličina ili težina - od nekoliko
milimetara, odnosno nekoliko grama, do veličina većih od glave odraslog
čovjeka, odnosno težine nekoliko kilograma.
Maternica je građena od 3 sloja tkiva - sluznice (endometrija),
mišićog sloja (miometrija) te tankog sloja potrbušnice koja oblaže sve
unutrašnje organe (seroza). Miomi su uvijek, naravno, u mišićnom sloju ali s
obzirom na to gdje se pretežno šire u svim rastu da li prema npr. serozi
razlikujemo supserozne, ili prema sluznici - sumukozne odnosno, ukoliko ostaju
ograničeni na mišićni sloj - intramuralne miome. Ova podjela je bitna zbog
intenziteta simptoma koji se pojavljuju. Premda mogu doseći vrlo velike
razmjere, u pravilu su benigni. Maligno alterira manje od 0,5% mioma i na to
treba sumnjati kod svakog naglog, i brzog rasta.
Simptomi su nekarekteristični: produljena i obilna
menstrualna ali i međumenstrualna krvarenja, bolne menstruacije, pritisak i
bolovi u donjem dijelu trbuha. Vrlo rijetko simptomi se pojavlju naglo i burno,
obično sve napreduje polagano tijekom dužeg vremena. Najveći broj, i najranije
pojavljivanje simptoma, je kod mioma smještenih pod sluznicom maternice
(submukoznih mioma). Nasuprot tome najmanje simptoma daju miomi smješteni prema
trbušnoj šupljini (subserozno) tako da bolesnica može ponekad i sama napipati
poveće, sasvim neosjetljive čvorove u trbuhu, koji su vjerojatno rasli
godinama. Miom se također može dijagnosticirati nakon spontanog pobačaja ili u
tijeku obrade steriliteta, a da prethodno nisu dali nikakve simptome.
Dijagnoza se često postiže običnim, kliničkim pregledom -
ginekolog napipa povećanu, neravnu, čvorastu maternicu - to prije svega važi za
subserozne miome i intramuralne miome. Subserozni miomi često uzrokuju tegobe -
pojačana i nepravilna te bolna krvarenja - još dok su relativo maleni i dok ih
se običnim pregledom ne može napipati. Ultrazvučni pregled je svakako danas
rutinska metoda za procjenu broja, veličine i smještaja miomatoznih čvorova.
Mogu biti smješteni na bilo kojem dijelu matenice - češće na tijelu no na
grliću- zbog relativno male količine mišićnog tkiva u grliću maternice. Kod
mioma smještenih pod sluznicom potrebno je katkad učiniti u dijagnostici
veličine, broja te smještaja mioma histeroskopiju. Radi se o dijagnostičkoj
metodi kojom se pomoću posebnog instrumenta (promjera manjeg od 1 cm) –
histeroskopa - (koji ima svoje posebno svjetlo i optiku za promatranje) ulazi
kroz grlić maternice u njezinu šupljinu i vidi točno broj, veličinu i smještaj
mioma. Pomoću posebno kontruiranih, operativnih histeroskopa mogu se čvorovi i
operirati tj. odstraniti. Također, ponekad prije operativnog liječenja mioma
poduzme se i laparoskopija - ulazi se u trbuh instumentom promjera oko 1 cm te
se pod kontrolnom oka točno orjentira o veličini, smještaju te broju
miomatoznih čvorova. Mogu se tako učiniti i neki operativni zahvati.
Liječenje mioma je u pravilu operativno. Dakle, potrebno ih
je odstraniti. Do sada, se nikakvom konzervativnom, medikamentoznom terapijom
miome nije uspjelo izliječiti. Danas postoje preparati koji u organizmu žene
stvaraju hormonalnu konstelaciju poput žene koja je u menopauzi - zbog jakog
sniženja koncentracije estrogenih hormona u cirkulaciji dolazi do smanjivanja i
atrofije miomatoznih čvorova. No, efekti nisu trajni i nakon prestanka
terapije, u pravilu kod mađih žena, dolazi do njihovog naglijeg rasta, u
pravilu na veličinu prije terapije ili čak i više. Stoga se ovo liječenje daje
samo kratkotrajno, kroz nekoliko mjeseci - prije operativnog zahvata, radi
njegovog lakšeg i poštednijeg izvođenja.
Nipošto ne treba zaključiti iz gore izloženog da sve miome
treba operirati. Operaciju treba učiniti u žena kod kojih postoje jake tegobe -
dakle nepravilna i jaka krvarenja, bolovi, zatim ukoliko miomi brzo rastu -
zbog sumnje i mogućnosti maligne alteracije. Također treba odstraniti veće
miome kod žena koje imaju namjeru zanijeti i roditi, ili u kojih postoji
neplodnost.
Kod najvećeg broja žena miomi ne daju nikakve simptome i
otkriju se rutinskim ginekološkim pregledom u drugoj polovici generativnog perioda
kada je većina žena već ispunila svoje reproduktine želje. Kod njih, miome je
potrebno pratiti redovitim kontrolama, kliničkim i ultrazvučnim 1-2 puta
godišnje. Ukoliko se pojave simptomi, ili ubrzani rast, tada se stigne
blagovremeno intervenirati.
Ukoliko se operacija mora poduzeti najčešće se odstrani
cijela maternica (histerektomija), a jajnici ukoliko su uredni ostaju. Ukoliko
se radi o mlađoj ženi koja još želi zanijeti i roditi pokuša se odstraniti samo
jedan ili više miomatoznih čvorova i tako sačuvati ostalo zdravo tkivo
maternice odnosno njezinu kasniju funkciju. To najčešće i uspije. Sve više se
danas kod mlađih žena u tu svrhu koriste tzv. endoskopske tehnike operiranja
(histeroskopska i laparoskopska) zbog manjeg oštećivanja zdravog tkiva te tako
manjih postoperativnih posljedica. Uz sve ovo puno je raniji i povratak
svakodnevnim aktivnostima.