Sažetak

Privatizacija je jedan od najznačajnijih fenomena i obilježja suvremene znanosti, no vjerojatno i njena najveća devijacija. Kroz rastuće financiranje istraživanja od strane privatnih kompanija, znanost se sve više koristi za stvaranje zarade, odnosno instrumentalizira svodeći na marketinški alat.

U medicini danas većinu primjenjenih istraživanja sponzoriraju proizvođači sredstava i opreme za dijagnostiku i liječenje. Kroz manipulaciju metodologijom istraživanja, prezentacijom rezultata i selektivnim publiciranjem, proizvode nalaze koji su nevaljani i pristrani. Predmet istraživanja sve je manje relevantan za zdravlje i dobrobit stanovništva.

Uz privatiziranu medicinsku znanost slabi su izgledi za značajnija otkrića i napredak u liječenju i sprječavanju bolesti. Izvjestan je rast troškova, pad dostupnosti zdravstvenih usluga i urušavanje povjerenja u znanost i znanstvenike. 

 Privatizacija znanosti fenomen je o kojem se vrlo malo govori. Zaslužuje veću pozornost jer može imati značajne posljedice na prirodu i vrsnoću znanstvenih nalaza i relevantan je u društvenom i kulturnom kontekstu.

Privatni sektor ulaže u znanost

Države različito investiraju u znanstvena istraživanja. Podaci govore da jedna od vodećih, Sjedinjene američke države, ulaže 400 milijarda dolara godišnje, što iznosi 2,7 % BDP-a. Po broju stanovnika značajno veća Europska unija za znanost izdvaja oko 80 % američkih ulaganja, odnosno oko 300 milijarda eura ili prosječno oko 2 % svog BDP-a. Novac koji SAD i EU izdvajaju za istraživanje i razvoj (R&D), odnosno njegov udio u BDP-u rastao je desetljećima. Zadnje vrijeme, međutim, bilježi stagnaciju (Kennedy, 2012; Dorsey, de Roulet i Thompson, 2010; Eurostat, 2017).

Financiranje za istraživanje i razvoj dolazi većinom iz dva izvora – iz sredstava države i od privatnih poduzeća, odnosno osoba. U SAD-u je do osamdesetih godina prošlog stoljeća udio javnog i privatnog novca u financiranju znanosti bio podjednak. S uspostavljanjem liberalističke ekonomske doktrine, privatni sektor brže ulazi u znanost i udio industrijskog novca za istraživanje i razvoj se povećava. 2009. godine iznosi 62 %, u odnosu na 31 % iz javnog sektora. Od svih znanstvenih istraživanja, 70,5 % izvode privatne kompanije (Kennedy, 2012). Izdvajanje države za znanost smanjuje se u relativnom, ali i u apsolutnom smislu. U pet godina nakon 2009. palo je sa 180 na 140 milijarda dolara godišnje i predviđa se da će se taj trend nastaviti (Jahnke, 2015).

Odnos privatnog i državnog investiranja u znanost još je više pomaknut na stranu privatnog u azijskim ekonomijama poput Kine, Japana i Južne Koreje. Tamo gotovo ¾ ukupnih ulaganja u znanost otpada na privatni biznis (Eurostat, 2017).

U Europi su znanstvena djelatnost i rad sveučilišta tradicionalno bili vezani uz javno financiranje. Danas 55,3 % istraživanja u EU plaća privatni, a 32,3 % javni sektor. Udio sredstava iz javnih izvora se smanjuje. S ciljem povećanja globalne konkurentnosti Europske unije, Europska komisija planira snažnije povezivanje javnog i privatnog sektora te povećanje privatnih investicija, kako bi se struktura ulaganja u znanost približila onoj SAD-a i azijskih zemalja (Eurostat, 2017).

Ekonomski slabe i zadužene zemlje za znanost odvajaju skromna sredstva.  Hrvatska ih uz to još i smanjuje, upozoravaju iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, te je s 0,85 % BDP-a ne samo daleko ispod europskog prosjeka, nego i ispod prosjeka europskih tranzicijskih država. U takvim okolnostima znanstvenici sve više ovise o novcu privatnih kompanija, a i vlada RH potiče privatni sektor na ulaganje u istraživanje i razvoj (Ribić i Kroflin, 2016).

Premda „Strategija Europa 2020.“ i projekt „Obzor 2020.“ predviđaju povećanje ukupnog izdvajanja za istraživanje i razvoj, europske znanstvene asocijacije zabrinute dosadašnjim padom financiranja i nezadovoljne količinom planiranih sredstava, traže veća ulaganja u znanost (Reillon, 2015). Udruženje američkih sveučilišta zahtijeva zaustavljanje rezova u znanstvenom proračunu i očekuje veće investicije u istraživanja. U okolnostima oskudice, američka su sveučilišta kao prioritet postavila nalaženje novih izvora financiranja i sve se više okreću privatnom sektoru. Na Harvardskom sveučilištu od 2006. do 2013. utrostručen je iznos privatnog ulaganja u istraživačku djelatnost (Jahnke, 2015). Znanstveni se pogoni odvajaju od institucija i privatiziraju od strane kompanija ili vodećih istraživača.

Temeljna istraživanja, kao i ona iz društveno-humanističke sfere ostala su pretežno u domeni države; biznis je poglavito zainteresiran za istraživanja iz područja primjenjene znanosti. Biomedicina je jedno od najpropulzivnijih. Vera-Badillo et al. (2013) pozivaju se na autore koji su našli da se u razdoblju od 30 godina udio farmaceutske industrije u financiranju kliničkih pokusa s lijekovima (faze III) povećao s 24 na 72 %. Kidwell et al. (2001) nalaze da je između 60-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća financiranje studija s pripravcima koji se primjenjuju u terapiji moždanog udara, od strane njihovih proizvođača, poraslo s 38 na 68 %.

Javni i privatni sektor bitno se razlikuju u ciljevima i etici. U prvom slučaju to je opće dobro i blagostanje zajednice. Privatnom je poduzetništvu, s druge strane, primarni interes što veća i brža zarada vlasnika. To je obilježje privatnog sektora dovelo do povećanja investicija u znanost i bez sumnje pridonijelo tehnološkom i ekonomskom rastu i razvoju. No, imalo je i negativne posljedice.

Vrsnoća znanstvenih istraživanja

U današnje vrijeme očekivalo bi se da se znanstvena istraživanja odlikuju metodološkom vrsnoćom i vjerodostojnošću nalaza. No to nije tako. Česta su iskrivljenja na različitim mjestima u metodologiji i dizajnu. U kliničkim pokusima u medicini, primjerice, izabire se uzorak ispitanika na kojem je lakše potvrditi učinak ili hipotezu, te veliki uzorak na kojem se može dokazati i trivijalni efekt (Jochmann et al., 2005; Rochon, 1998); provodi se neadekvatna randomizacija i blinding (Hewitt et al., 2005); uzima se komparator u usporedbi s kojim postupak izgleda bolji (Johansen i Gøtzsche, 1999); zanemaruje se gubitak ispitanika (Cranney et al., 2002; Kirsch et al., 2002); trajanje studije podešava se prema rezultatima (Jüni, Rutjes i Dieppe, 2002); biraju se prikladne statističke metode (Lang, 2004); mjere se zamjenski ishodi poput krvnog tlaka ili šećera, a ne klinički poput pojavnosti bolesti i duljine života, i prikladno se kombiniraju u združeni ishod (Fleming i DeMets, 1996; Temple, 1999).

Manipulira se prezentacijom i tumačenjem rezultata – ističe se relativna redukcija rizika kojom se efekt u jednog od 100 ispitanika pretvara u učinak od 40 % (Lang, 2004). U raspravi i formulaciji zaključaka rabe se različite manipulativne tehnike (preuveličavanje, umanjivanje, prešućivanje, ponavljanje, poopćavanje, skretanje pozornosti) prozvane spin-om u izvještavanju o znanstvenim nalazima (Vera-Badillo et al., 2013). Konačno, češće se objavljuju radovi s pozitivnim rezultatima nego oni s negativnim, što se odražava na nalaze sustavnih pregleda (Scherer, Langenberg i von Elm, 2007). Znanstvena zajednica odavno je svjesna ovih problema i nastoji ih prevladati, no uspjesi su vrlo ograničeni.

Analize većinom ne uspijevaju dokazati vezu između izvora financiranja i metodološke kvalitete znanstvenih radova. Razlog je vjerojatno u tome što je manipulacija suptilna i na teško je prepoznatljivoj razini dizajna istraživanja. Jer kako inače, uz uvažavanje činjenice da privatni sektor a priori testira postupke za koje očekuje pozitivan rezultat, objasniti zaključke više sustavnih pregleda koji su pokazali da privatno financirana biomedicinska istraživanja imaju značajno češće nalaze u korist sponzora, nego istraživanja financirana iz drugih, pretežno javnih izvora (Bekelman, Li i Gross, 2003; Lexchin et al., 2003; Lundh et al., 2017). Isto vrijedi za istraživanja na drugim područjima, primjerice u vezi s prehrambenim proizvodima (Lesser et al., 2007; Nestle, 2016).

Ima znanstvenika, poput epidemiologa Johna Ioannidisa (2005) i bivšeg urednika časopisa Lancet Richarda Hortona (2015), koji smatraju da je većina nalaza današnjih znanstvenih istraživanja pogrešna. Objavljen je čitav niz knjiga koje kritiziraju modernu znanost (Milloy, 2001; McGarity i Wagner, 2008; Goldacre, 2008; Gajski, 2009; Evans et al., 2011). Slaba je vjerodostojnost i konzistentnost rezultata; postoji čak časopis koji se bavi kontradiktornim znanstvenim nalazima (Journal of Contradicting Results in Science). Sama paradigma medicine utemeljene na dokazima (EBM) ozbiljno je dovedena u pitanje (Every-Palmer i Howick, 2014). Na temelju tobožnje učinkovitosti i sigurnosti proizvodi i postupci ulaze u praksu, da bi ih kasnija istraživanja demantirala, pa i dovela do njihova povlačenja. Povlače se proizvodi, ali i izvještaji o istraživanjima; prema Retraction Watch-u (Retraction Watch) godišnje njih više stotina. Razlozi povlačenja su razne znanstvene pogreške, no trećina su čiste prevare. I tu se proces recenzije, u znanstvenoj zajednici smatran „svetim pismom“, otkriva kao itekako podložan površnosti i pristranosti, do korupcije (Retraction Watch, 2014).

Distribucija znanstvenih nalaza

Nevaljano izvedeni i recenzirani radovi objavljuju se u znanstvenim časopisima. Mnogi ispravni i inovativni bivaju odbijeni. Nobelovci Randy Schekman (Schekman, 2013)  i Sydney Brenner (Retraction Watch, 2014) tvrde da vodeći znanstveni časopisi poput Science i Nature svojom kulturom i politikom uništavaju znanost i odbijaju najvažnija, pionirska istraživanja koja preispituju i izazivaju vladajuće teorije.

O tome što će se, a što se neće publicirati odlučuju uredništva i vlasnici znanstvenih časopisa. A oni su značajnim dijelom financirani od proizvođača sredstava za dijagnostiku i liječenje – izravno putem oglasa i otkupa pretisaka studija, ili neizravno preko izdavača i urednika povezanih s medicinskom industrijom (Smith, 2005; Collier 2009). Irski znanstvenik David Healy (2001) tvrdi da je barem polovina članaka o efikasnosti lijekova u najvećim medicinskim časopisima kao BMJ, Lancet i NEJM u stvari napisana od farmaceutskih kompanija.

Distribucija znanstvenih spoznaja – publiciranje znanstvene literature, u privatnom je vlasništu i u novije se vrijeme okrupnjavanjem pretvorilo u oligopol nekoliko izdavačkih kuća (Lariviere, Haustein i Mongeon, 2015). Zahvaljujući visokoj pretplati koja je narasla tri puta više od cijene drugih roba i usluga, posluju s iznimnim profitom; Elsevier sa čak 34 %. Neopravdano, obzirom da znanstvene radove dobivaju besplatno, a potražnja je zajamčena (Barić et al., 2017). Pokret za otvorenim pristupom znanstvenoj literaturi (open access) trebao je to korigirati, no neki su izdavači doskočili tražeći od autora plaćanje objavljivanja. To je dovelo do nove devijacije – pojave tzv. predatorskih časopisa, biznis modelu u kojem njihovi vlasnici zarađuju na publiciranju radova niske vrsnoće (Bowman, 2014). Neki su autori u takve časopise namjerno poslali sasvim besmislene radove i oni su bili objavljeni (Retraction Watch, 2013).

Nalazi znanstvenih istraživanja do korisnika uglavnom dolaze putem profesionalne edukacije (pregledni članci, predavanja, simpoziji). U medicini je značajan i najviše konzumirani dio liječničke izobrazbe preuzela medicinska industrija i pretvorila ga u marketing svojih proizvoda (Gajski, 2009: 224-262). Farmaceutske kompanije platile su milijarde dolara kazna za prevare u marketinškoj praksi (Groeger, 2014). Do javnosti pak znanstveni nalazi dolaze posredstvom medija, čiji su vlasnici ujedno i vlasnici kompanija koje proizvode sredstva za dijagnostiku i liječenje.

Znanstvenici u sukobu interesa

Dokazano je da su brojni znanstvenici u utjecajnim časopisima objavljivali izmišljene radove. Scott Reuben gotovo je 13 godina publicirao studije s analgeticima s golemim utjecajem na globalnu kliničku praksu. Istraživanja nije nikad izveo (Borrell, 2009).

Japanski znanstvenik Yoshitaka Fujji u dvadesetak je godina u vodećim medicinskim časopisima objavio više od 180 radova, većinom s lijekovima protiv povraćanja. Velika većina su bile čiste izmišljotine (Marcus i Oransky, 2015).

Don Poldermans vodio je pokuse s beta blokatorima u vezi sa zaštitom srca tijekom operativnih zahvata. Nalazi su bili krivotvoreni i povezuju se s tisućama smrti od tih lijekova (Husten, 2013).

Danski epidemiolog Poul Thorsen jedan je od autora niza istraživanja koja se citiraju kao argument za nepostojanje veze cjepiva i autizma. Studije su čista krivotvorina, a Thorsen se zbog krađe novca za istraživanja nalazi na tjeralici američkog ministarstva zdravstva (Atlanta Business Chronicle, 2011).

Bili znanstvenici zaposlenici farmaceutske tvrtke, radili kao suradnici na privatno plaćenim istraživanjima, ili u javnom sektoru ali drugim načinima financijski povezani s kompanijama, sukob interesa je neminovan. I najčešće rezultira izborom osobnog financijskog i profesionalnog probitka, na štetu znanstvene istine i dobrobiti za društvo i pacijenta (Gajski, 2012). Žrtve se broje u stotinama tisuća; ne radi se o procjeni, već o izračunu temeljenom na nalazima kliničkih studija (Gøtzsche, 2013). 

Postoji drugi tip znanstvenika čija sudbina također svjedoči o korupciji medicinske znanosti. Oni su izgubili znanstvene projekte, unaprijeđenje i ugled zbog nesuradljivosti s tvrtkama-sponzorima, kritike znanstvene prakse i znanstvene djelatnosti koja se ne poklapa s glavnom strujom i vladajućom paradigmom (Schafer, 2004). Premda su temeljna obilježja znanosti sloboda mišljenja, rasprava, stalno preispitivanje i kritika, sustav ih obeshrabruje uskraćujući novac za istraživanje, odbijajući publiciranje radova i ignorirajući nalaze, a kreativni i slobodnomisleći dio znanstvene zajednice, kao i kritičare izvan znanstvenog sustava etiketira kao nekompetentne i pseudoznanstvenike (Wakefield, 2011).

Predmet znanstvenih istraživanja

Kad se sudi o znanstvenom radu, treba razmotriti i njegov predmet. Koliko je u javnozdravstvenom smislu relevantno pitanje koje postavljaju korporativna biomedicinska istraživanja i koliko pridonose poboljšanju zdravlja ljudi?

Glavni vlasnik medicinske znanosti istražuje ono što se isplati, i to u kratkom roku – patentabilna sredstva za liječenje prikladna za dugotrajnu primjenu u velikim populacijama, ili ona vrlo skupa za rijetke bolesti (Angell, 2004). Dokazuje učinkovitost intervencija u blagim poremećajima i fiziološkim stanjima šireći granice bolesti (Welch, Schwartz i Woloshin, 2012). Izvodi farmakoekonomske studije koje uvijek dokazuju isplativost, opservacijske koje „pronalaze“ rizične populacije, epidemiološke koje preuveličavaju dimenzije i značaj komercijalno zanimljivih bolesti ili prate potrošnju lijekova, te temeljna istraživanja koja tumače patofiziologiju bolesti onako kako odgovara sponzoru (Gajski, 2014). Istražuje ljudski genom ne bi li se objasnile nasljedne bolesti, ali i zaradilo na dijagnostičkim testovima i skupim intervencijama. Testira postupke za tjelesno i kognitivno „poboljšanje“, na rubu perverzije, no naplative od bogate manjine. 

Rezultat? Mnoštvo suvišnih medicinskih proizvoda i postupaka (Mandrola, 2016), kroz hiperprodukciju znanstvenih radova (samo baza podataka Medline izbaci nekoliko tisuća novih članaka dnevno), među kojima samo mali dio zadovoljava objektivne kriterije relevantnosti. Velika većina su trivijalna značaja, neinventivni, besmisleni i beskorisni u društvenom kontekstu; namijenjeni samo dobiti kompanija i gradnji profesionalnih karijera istraživača (Barić et al., 2017; Ioannidis, 2016). Pri tom aktualna bibliometrija, odnosno scientometrija deformira i urušava normalnu akademsku hijerarhiju i sustav vrijednosti (Lariviere, Haustein i Mongeon, 2015; Sindikat visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost, 2012).

Znanost kojoj je cilj zarada proizvođača medicinske tehnologije ima malo izgleda da unaprijedi zdravlje ljudi. Ulaganja u biomedicinska istraživanja rastu, no broj novih lijekova za različita patološka stanja stagnira ili pada (Dorsey et al., 2009; The Associated Press, 2005). Ne pronalaze se, primjerice, antibiotici za kojima vapi klinička medicina (neprofitabilni su zbog kratke primjene) (Bach, 2014), niti lijekovi za bolesti Trećeg svijeta (ne mogu se naplatiti) (Pheage, 2016-2017). Nedostatno se testiraju postupci koji nisu vezani uz tehnologiju, a potencijalno su ili dokazano efikasni – prirodni lijekovi, nefarmakološka terapija i prevencija bolesti. Nema zanimanja za štetu od medicinske tehnologije, koja poprima goleme razmjere (Gajski, 2015). Sve to ne samo stoga što medicinska industrija na tome ne zarađuje, već i zato što je na današnjem stupnju njezine ekspanzije izlječenje bolesti u izravnoj konfrontaciji s njenim prioritetom. Eradikacija bolesti smanjuje tržište za medicinske proizvode. Pa cilj postaje održavanje bolesti kroničnima i umjetno stvaranje novih (Gajski, 2014). Slijedom toga kompanije ne istražuju ni stvarne uzroke bolesti, one unutar biomedicinskog modela i dominantnih paradigma, a još manje one izvan njih. U takvim okolnostima teško je, primjerice, afirmirati postavku da su društvene okolnosti (siromaštvo, nejednakost, nepravda) jedna od vodećih determinanta zdravlja (Kawachi, Kennedy i Wilkinson, 1999).

Znanost kao sredstvo i znanje kao roba

Privatno poduzetništvo znanstveni je rad od potrage za istinom pretvorilo u sredstvo za prodaju, marketinški alat. Znanstveni je uradak poprimio karakteristike robe – po svome sadržaju i po formi. Osmišljen da proizvod prikaže u što boljem svjetlu, po dovršetku se „pakira“ u privlačnu ambalažu, reklamira i dostavlja konzumentima – u medicini liječnicima. Korporacijski PR smišlja upečatljive akronime studija i inscenira njihovo ranije prekidanje zbog tobože jasnog benefita. Nove se studije najavljuju unaprijed i nalaze mjesta na novinskim naslovnicama. Estradne ih zvijezde predstavljaju na medicinskim kongresima, o njima se piše u popularnim časopisima i govori u emisijama o zdravlju. Baš kao mnogi obični proizvodi, imaju svoje internetske stranice (Gajski, 2014).

Kad je znanost u posjedu kompanija koje se natječu na tržištu, njen proizvod, tj. znanje nije više svima dostupno, već predstavlja poslovnu tajnu. Istraživači imaju ograničen pristup podacima, ugovori ih obvezuju na šutnju o svim aspektima istraživanja i zabranjuju iznošenje rezultata do trenutka patentiranja proizvoda (Bodenheimer, 2000; Healy, 2003). Vlasnici znanstvenih časopisa visokim pretplatama ograničavaju dostupnost informacija. Sve je to u suprotnosti s načelima znanstvene etike i slobodnog pristupa znanju kao javnom dobru, i nesporno usporava znanstveni i društveni napredak (Rosenberg, 1996).

Komercijalizacija znanosti tržišnim je mjerilima podvrgnula znanstvenike i znanstvene ustanove. Nekad je dobar i uspješan znanstvenik bio onaj s originalnim radovima, samozatajnošću i čestitošću; danas je to onaj sa sposobnošću da znanje pretvori u profitabilni proizvod, čovjek koji sveučilištu donosi novac. Bavljenje znanošću postaje neodvojivo od poduzetništva, a znanstvenici se promeću u biznismene. Istraživački instituti funkcioniraju kao profitna poduzeća, a akademska medicinska središta kao korporacije čija se uspješnost mjeri  brojem ugovora s industrijom (Angell, 2004; Krimsky, 2004).

Svjedoci smo bitne i dalekosežne transformacije kojom se uspostavlja novi sustav normi, novi ethos, nova znanstvena i akademska kultura. U civilizaciji koja je znanosti povjerila potragu za istinom, te se promjene nužno odražavaju na društvenoj i civilizacijskoj razini. Privatizacija i komodifikacija znanja oduzima znanosti njezin epistemološki karakter. Sloboda i autonomija znanstvene djelatnosti bitno se ograničavaju. Posjedovati znanost znači posjedovati istinu i moći njome usmjeravati sustav vrijednosti i društvene tokove. Ekonomski principi i tržišna logika afirmiraju kapitalističke umjesto humanističkih vrijednosti. Korporativno vlasništvo nad znanošću vodi njenoj zlouporabi na štetu javnog dobra. I u mnogim područjima života, uključujući medicinu i zdravstvo, ima za posljedicu smanjenje efikasnosti i pravednosti, rast troškova, otvaranje etičkih dvojbi i pad povjerenja u znanost i znanstvenike (Krimsky, 2004; Bok, 2004; Sindikat visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost, 2012).

Literatura

1. Kennedy, JV. (2012) The sources and uses of U.S. science funding. The New Atlantis, 36.

URL: http://www.thenewatlantis.com/publications/the-sources-and-uses-of-us-science-funding (2019-10-3)  

2. Dorsey, ER. et al. (2010) Funding of US biomedical research, 2003-2008. JAMA, 303, str. 137-143.

3. R&D expenditure (2017). Eurostat. URL: http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/R_%26_D_expenditure (2018-01-15)

4. Jahnke, A. (2015) Who picks the tab for science?: For half a century, the government funded research. Times are changing. Boston University, URL: http://www.bu.edu/research/articles/funding-for-scientific-research/ (2019-10-3)

5. Ribić, V.; Kroflin, M. (2016) Što nam je trenutno važnije – vojska ili znanost ?  (2019-10-3)

6. Reillon, V. (2015) European Parliament Horizon 2020 budget and implementation. URL: http://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/IDAN/2015/571312/EPRS_IDA%282015%29571312_EN.pdf (2019-10-3) 

7. Vera-Badillo, FE. et al. (2013) Bias in reporting of end points of efficacy and toxicity in randomized, clinical trials for women with breast cancer. Ann Oncol, 24, str. 1238-1244. 

8. Kidwell, CS. et al. (2001) Trends in acute ischemic stroke trials through the 20th century. Stroke, 32, str. 1349-1359.

9. Jochmann, N. et al. (2005) Female specific aspects in the pharmacotherapy of chronic cardiovascular diseases. Eur Heart J, 26, str. 1585-1595.

10. Rochon, PA. (1998) The evaluation of clinical trials: inclusion and representation. CMAJ, 159, str. 1373-1374.

11. Hewitt, C. et al. (2005) Adequacy and reporting of allocation concealment: review of recent trials published in four general medical journals. BMJ, 330, str. 1057-1058.

12. Johansen, HK.; Gøtzsche, PC. (1999) Problems in the design and reporting of trials of antifungal agents encountered during meta-analysis. JAMA, 282, str. 1752-1759.

13. Cranney, A. et al. (2002) IX: Summary of meta-analyses of therapies for postmenopausal osteoporosis. Endocr Rev, 23, str. 570-578. 

14. Kirsch, I. et al. (2002) The Emperor´s new drugs: an analysis of antidepressant medication data submitted to the

U.S. Food and Drug Administration. Prevention & Treatment, 5, Article 2(2019-10-3)

15. Jüni, P.; Rutjes, AWS.; Dieppe, PA. (2002) Are selective COX 2 inhibitors superior to traditional non steroidal anti-inflammatory drugs? BMJ, 324, str. 1287-1288.

16. Lang, T. (2004) Twenty statistical errors even YOU can find in biomedical research articles. Croat Med J, 45, str. 361-370.

17. Fleming, TR; DeMets, DL. (1996) Surrogate end points in clinical trials. Ann Intern Med, 125, str. 605-613.

18. Temple, R. (1999) Are surrogate markers adequate to assess cardiovascular disease drugs? JAMA, 282, str. 790-795.

19. Scherer, RW.; Langenberg, P.; von Elm, E. (2007) Full publication of results initially presented in abstracts. Cochrane Database Syst Rev, 2, MR000005. URL: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/17443628 (2019-10-3)

20. Bekelman, JE.; Li, Y.; Gross, CP. (2003) Scope and impact of financial conflict of interest in biomedical research: a systematic review. JAMA, 289, str. 454-465.

21. Lexchin, J. et al. (2003) Pharmaceutical industry sponsorship and research outcome and quality: systematic review. BMJ, 326, str. 1167-1170.

22. Lundh, A. et al. (2017) Industry sponsorship and research outcome. Cochrane Database Syst Rev, 2, MR000033.

URL: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/28207928 (2019-10-3)

23. Lesser, LI. et al. (2007) Relationship between funding source and conclusion among nutrition-related scientific articles. PLoS Med, 4, e5. URL: http://journals.plos.org/plosmedicine/article?id=10.1371/journal.pmed.0040005 (2019-10-3)

24. Nestle, M. (2016) Another five industry-funded studies with sponsor-favorable results. The score: 145/12. Food Politics.