Planiranje ortodonske terapije
dr. Martina Ivanec Sapunar, spec. ortodoncije
Nakon što su pacijentovi ortodontski problemi prepoznati i poredani po važnosti, četiri se odabira moraju prepoznati kod određivanja optimalnog plana terapije: (1) vrijeme početka terapije, (2) složenost potrebne terapije, (3) predviđanje uspješnosti izabrane terapije, (4) ciljevi i želje pacijenta (i njegovih roditelja).
Ortodontska terapija može se izvesti u bilo kojoj dobi pacijenta, te može biti usmjerena na neki specifični problem ili može biti sveobuhvatna. Obično je sveobuhvatna (tj. s ciljem što bolje okluzije, estetike lica te stabilnosti) i provodi se u mladosti, dok niču posljednji trajni zubi. To su dobri razlozi za takav izbor. U tom stadiju za većinu pacijenata ima još dovoljno vremena da rast popravi odnose među čeljustima, a svi trajni zubi, uključujući i druge kutnjake, mogu se kontrolirati i postaviti u više ili manje konačan položaj. Sa psihološkog aspekta, pacijenti u toj dobi često već imaju vlastitu motivaciju za terapiju, što se vidi iz njihove spremnosti za suradnju tijekom posjeta liječniku, te održavanju oralne higijene. Kraće vrijeme terapije u ranoj dobi u odnosu na dvije faze ranije i kasnije terapije, dobro je prihvaćeno od pacijenata i njihovih roditelja.
Slijed planiranja terapije, izgleda ovako:
1. Utvrđivanje prioriteta na popisu ortodontskih problema, tako da najveći problemi dobiju najveći prioritet u terapiji.
2. Razmatranje mogućih rješenja svakog pojedinog problema, tako da se svaki problem razmatra kao da je i jedini koji pacijent ima.
3. Procjena interakcije između mogućih rješenja za pojedini problem.
4. Razvoj alternativnih terapijskih pristupa, koji u obzir uzimaju prednosti za pacijenta, u odnosu na rizike, cijenu i kompleksnost liječenja.
5. Određivanje konačnog koncepta terapije, u kojem sudjeluju i pacijent i roditelji, te izbor specifičnog terapijskog pristupa (dizajn aparatića, mehanoterapija)
Taj proces se zaokružuje razumijevanjem plana terapije od strane pacijenta – roditelja, koji svoj pristanak daje na temelju upućenosti. U većini slučajeva ortodontske terapija je više stvar izbora nego potrebe. Rijetko postoji značajniji rizik za zdravlje ako se terapija ne primijeni, stoga se funkcionalno i estetsko poboljšanje mora usporediti s rizikom i cijenom. Suradnja s pacijentom potrebna je da se i u tom pogledu pristupi planiranju.
Iz knjige Ortodoncija od Wiliam R. Proffit, 2010.