Možda je na ovom mjestu i upravo u ovo vrijeme potrebno progovoriti o dentalnom turizmu kao dvosmjernoj ulici medicinski indiciranih migracija. Sudeći po strategijama razvoja ministarstava turizma i zdravlja, ne bi nas  iznenadilo kada bi u jednom od budućih mandata Vlade Republike Hrvatske, dodatno opravdano smanjenjem broja resora, našlo i Ministarstvo turizma i zdravlja. Još kada bi se uključila i međugeneracijska solidarnost u svom aspektu  luksuznih (drugih) Domova za ekspandirajuću (bogatu) zapadnoeuropsku stariju populaciju, sve bi  rezultiralo kao savršena rentijerska niša, ultimativni zimmer-frei 2.0, koji ne samo da osmjehe izmamljuje, već ih i restaurira.

Je li u praksi baš tako i tko su sve dentalni turisti? Koji su njihovi motivi? Potrebe? Što ih pokreće? Što pokreće zubare kojima dolaze? Jesu li svaki implantat i krunica jednako kvalitetni.? Je li cijena opravdana kvalitetom i kakav je odnos između njih, vrijednost za novac?

Dvije su vrste dentalnih turista u Hrvatskoj, smjer je uvijek jednak - Istok. Prvi su oni što dolaze, drugi, naravno, oni što odlaze. Obje grupe putuju na Istok u potrazi za povoljnijim cijenama. U prosjeku, cijena stomatoloških usluga pada prema Istoku. Govorim o našem, europskom Istoku.

Većina hrvatskih klinika i ordinacija koje se bave dentalnim turizmom zadovoljavaju najviše standarde i tu nema pogovora. Problem može nastati kad ti (skupi) radovi najčešće ostaju izvan svake kontrole jer se pacijenti ionako rijetko redovito javljaju, čak i kada su od ordinacije ili klinike udaljeni nekoliko stotina metara, pogotovo kada se udaljenost mjeri stotinama kilometara. Ova situacija jednokratnog zubara može biti vrlo komforna mojim kolegama  i meni, ali zapravo ne ispunjava osnovne postulate medicinske prakse, a to je potpuna i dugogodišnja skrb o pacijentu. Brojne su komplikacije koje se mogu prevenirati redovitim kontrolnim pregledima. Ovdje pogranične ordinacije i klinike imaju prednost blizine i ne bi ih trebalo niti ubrajati u kategoriju medicinskog turizma jer često im gravitiraju bliska područja tek s onu strane granice, koja će u budućnosti (iako možda trenutno tako ne izgleda) potpuno iščeznuti.  Netko će reći, kontrole isključivo služe zbog naplaćivanja istih, ali ja osobno svoje kontrole ne naplaćujem, jednostavno ih nema dovoljno da mi značajnije konzumiraju radno vrijeme. Još jedna stvar, napominjem da je riječ turizam ovdje vrlo neprikladna jer u krajnjem rezultatu rijetko kad možete uživati na samom odredištu - kirurški i/ili kirurško protetski zahvati mogu nekoliko dana (pogotovo ako se štedi na vremenu) ostaviti bolne posljedice, primjetne otekline tako da odmah možete zaboraviti na ono što su Vam reklamirali kao dodatni plus Vašeg putovanja – uživanje u novom gradu, zemlji… Plodovi vašeg truda i žrtvovanja dospijevaju u pravilu tek koji tjedan poslije dovršene terapije, kad se naviknete na novu situaciju u ustima i žvačnom sustavu. Dakle, prije ste dentalni migranti, nego turisti (ovdje ne želim uspoređivati nekoliko dana lijekovima ublažene boli s ozbiljnim patnjama ratom i putem izmučenih ljudi) i ovdje bih kao i u svim svojim prilozima ovom portalu htio povezati ovu, najprije načelnu, priču s osobnim iskustvima.

Kad govorimo o dentalnim (privremenim) migracijama, zlatno doba na ovim prostorima je započelo u drugoj polovici osamdesetih te se nastavilo tijekom devedesetih godina. Tada su u Hrvatsku (i okolne zemlje) dolazili uglavnom naši ljudi koji su radili u inozemstvu. Primarna im je bila cijena i brzina, komunikacija je bila jednostavna i nije bilo previše kontrole kvalitete. Cijeli taj princip je ostao sličan u istočnom susjedstvu (Hrvatska je poskupjela) pa se tako i moj otac, iskusni stomatolog iz BiH, čim se ukazala prilika vratio u svoj grad (Brčko). Sjećam se da je u to vrijeme govorio kako su nas ''naši izvana počeli zaobilaziti jer je u Bosni puno jeftinije''.

Unatoč trudu, kada pogledam petnaest godina unatrag, jednostavno smo ograničeni zahtjevima pacijenata tako da se cijela industrija zapravo prilagođava vama, ali ne u smislu prvoklasnog odnosa i informiranja te kontrole kvalitete, već prvenstveno u odabiru primjerenih zahvata i trajanju istih, što nipošto nije dobro. Sve je to, naravno, uz pristanak i, kod eksplicitnih slučajeva, uz upozorenja da sami sebi vjerojatno činite medvjeđu uslugu, ali zar su ograde i upozorenja važna ako se dogodi da cjelokupan trud i investicija završi u košu za infektivni otpad? Navedene poteškoće uvjetuje potražnja za jeftinom dentalnom medicinom što u današnjem svijetu skupe tehnologije znači samo jedno: nižu razinu kvalitete. Naravno da postoje stvari poput klasičnih krunica (pa čak i na implantatima) koje se pošteno i kvalitetno mogu raditi i bez (pre)velikih ulaganja, ali još uvijek ostaje problem rutine i brzine u takvim postupcima, da ne govorimo da se zahvati poput pripreme zuba (korektnog liječenja, nadogradnji) za krunice zbog brzine i/ili neznanja redovito traljavo odrađuju. Na to se u novije vrijeme nastavlja i upucavanje implantata i njihovo opterećenje u neprimjerenim i neprovjerenim uvjetima te korištenje implantacijskih sustava tehnološki lošije kvalitete.

Neću na kraju koristiti onu rudimentarnu zubarsku usporedbu cijene i kvalitete automobila s našim terapijama i uslugama, ali ću vas upoznati s činjenicom da i u ovoj priči postoji obrat. Pravi dentalni turisti niste vi, jer je u vašem slučaju korist koju dobivate rehabilitacijom žvačnog sustava uvijek odgođena, o čemu sam pisao ranije u tekstu; pravi, dakle, turisti smo mi zubari, kada, također putujući na Istok, plaćamo radne seminare na dragovoljnim pacijentima koji zauzvrat dobivaju skupe radove bez (novčane) naknade, ali , iako u strogo kontroliranim uvjetima s mentorom, podnose višesatne tretmane vještih i manje vještih kolega koji, za razliku od njih, nakon zahvata uživaju u bezbolnoj večeri, turističkim šetnjama i razgledavanju znamenitosti. Razmislite i dobro se raspitajte prije nego se otisnete u dentalne migracije.