Pravilno nosno disanje je uvelike određeno fizikalnim karakteristikama nosa. Bilo koja promjena u anatomiji strukture nosa može na neki način pridonijeti promjenama nekih ili svih funkcija nosa. Nos se funkcionalno može podijeliti u tri trećine. Gornja se sastoji od čvrstih nosnih kostiju. Srednju trećinu čine čvršće triangularne hrskavice, dok donju trećinu, dakle onu prema nosnicama, čine mekše alarne hrskavice. Unutar nosne šupljine postoje dva anatomska suženja, tzv. nosne valvule, unutrašnja i vanjska. Važno je istaknuti da nosna šupljina nije samo tunel kroz koji prolazi udahnuti zrak do pluća, nego ima kompliciranu ulogu. Prolazeći kroz nosnu šupljinu, udahnuti zrak se zagrijava, tako da je bez obzira na vanjsku temperaturu u njoj zrak zagrijan na 31-37 stupnjeva. Nosne šupljine također služe u procesu čišćenja udahnutog zraka od lebdećih čestica. Tu su od velike važnosti dlačice na ulasku u nos, koje odstranjuju krupne čestice, vrtložasto gibanje zraka zbog komplicirane građe nosa, te dinamički pokrov sluzi na sluznici nosa. Nos je također važan u percepciji osjeta njuha, a poznata je uloga sluznice u obrambenom imunološkom sustavu.

Otpor strujanju zraka u nosnim šupljinama predstavlja otprilike polovinu ukupnog otpora protoku zraka. Tri najvažnija čimbenika tog otpora su nosno predvorje ili vestibulum, već spomenuta nosna valvula i sama nosna šupljina. Nosna valvula je suženje između nosnog predvorja i nosne šupljine i predstavlja najuži dio. Nalazi se na prosječno na oko 1,3 cm od nosnica. Otpor nosa prolasku zraka nije stalna veličina, nego ga uvelike mijenjaju različiti unutarnji i vanjski čimbenici. On se smanjuje, a time se povećava protok zraka kod tjelesne aktivnosti, uspravnog položaja tijela, upotrebom nekih lijekova. Također postoje brojna stanja i čimbenici koju mogu značajno povećati otpor protoku zraka, kao ležeći položaj tijela, prehlade, alergijski rinitis, vazomotorni rinitis i drugo. Nosno predvorje, dakle prošireno područje neposredno iza nosnica također može imati značajnu ulogu u otporu zraka, posebno kad postoji slabost alarne hrskavice (hrskavica koja definira oblik nosnica i vrška nosa) koja ga okružuje. Sama nosna šupljina, dakle područje smješteno iza valvule, je široko i ne predstavlja veliki otpor strujanju zraka.

Procjena otporu strujanja zraka kroz nos, time i nosne opstrukcije, odnosno začepljenosti nosa se sastoji od fizikalnog pregleda nosa (prednja rinoskopija), tehnikama snimanja (kao što je kompjuterizirana tomografija; MSCT) i metodama kao što su kompjutorizirana rinomanometrija i akustična rinometrija. Svakako je prije toga važno pregledati nosnu šupljinu fleksibilnim nazo-laringo-faringo-fiberendoskopom, tj. savitljivim optičkim instrumentom kojim se može pod različitim kutevima, uz pomoć tzv. „hladnog“ svjetla, veoma detaljno utvrditi sve osobitosti ventilacijskih i anatomskih struktura bitnih za normalnu fiziološku fukciju sinusa, ali i različitih tipova devijacija nosnog septuma. Isto tako, ukoliko je otorinolaringološka medicinska ustanova u mogućnosti, treba primijeniti svakako i metodu virtualne endoskopije, koristeći kvalitetne MSCT presjeke anatomskih cjelina nosa i paranazalnih sinusa (VE; www.poliklinikaklapan.com) ili 3D-volumno renderirane modele glave (koristeći također MSCT presjeke).

Kompjuterizirana rinomanometrija predstavlja mjerenje protoka zraka i tlakova prilikom prolaska zračne struje kroz nosnu šupljinu, a iz njih se može izračunati otpor strujanju zraka. Zajedno sa akustičnom rinometrijom predstavlja dijagnostičke procedure kojim se može odrediti anatomija, dakle građa i funkcija nosne šupljine kod bolesnika i njihov utjecaj na različita patološka stanja. Važne su i kod različitih istraživanja koja uzimaju u obzir stupanj nosne opstrukcije, ali ponekad njihov rezultat ne mora biti jednak kao i bolesnikova subjektivna procjena začepljenosti nosa, odnosno mogućnosti disanja kroz nos. Kompjutorizirana rinomanometrija koristi instrument koji mjeri tlakove u nosnoj šupljini uvođenjem u nju posebnog mjernog instrumenta. Kod akustične rinometrije se koriste informacije o odbijanju zvuka unutar nosne šupljine, generiranog instrumentom koji se postavlja na područje nosnica i nosnog predvorja. Dakle, akustična rinometrija daje više podataka o anatomskom obliku nosnih šupljina, dok kompjutorizirana rinomanometrija više govori o podacima koji su važni za funkciju nosa, kao što su tlakovi i protok zraka. Međutim dobiveni rezultat ponekad i ne mora biti i odraz stvarnog stanja nosnog disanja određenog bolesnika, budući da je dobiveno stanje odraz trenutnog snimka, a protok i otpor se mogu promijeniti vrlo brzo, čak i unutar nekoliko sati. Mnoga pitanja i nedoumice oko njene primjene zahtjevaju potrebu daljnjeg razvoja ove metode. Može se podijeliti u prednju kompjutoriziranu rinomanometriju, kojom se instrument uvodi kroz nosnice i predstavlja mjerenje protoka kroz samo jednu strane nosa i najčešće se izvodi. Kod stražnje kompjutorizirane rinomanometrije je sonda u usnoj šupljini i ona može osim parametara na jednoj strani mjeriti i ukupni protok i otpor za obje nosne šupljine. Ponekad ju je nemoguće izvesti kod bolesnika koji ne mogu opustiti dovoljno mišiće mekog nepca i to može predstavljati problem za njeno korištenje kod takvih bolesnika.

Akustička rinometrija je druga objektivna metoda pri kojoj se mjerene poprečni presjeci i volumeni nosnh šupljina. Temelji se na mjerenju odbijenih zvučnih valova tijekom kratkotrajnog zaustavljanja nosnog disanja. Metoda je jednostavna, brza i bezbolna te se također može koristiti za dokumentiranje stupnja nosne opstrukcije i promjena nakon primjene određenih lijekova ili nakon kirurškog zahvata. Ovom se metodom dobiva dvodimenzionalni prikaz poprečnog presjeka nosne šupljine na određenim udaljenostima u odnosu na nosnicu, gdje se i stavlja sonda pri snimanju. Budući da se pri snimanju ne koristi nosno disanje, može se upotrijebiti i kod bolesnika kod kojih je protok zraka kroz nos vrlo mali, tj. sa velikim stupnjem nosne opstrukcije (začepljenosti). Dobivena krivulja je tipičnog oblika i može se analizirati uz pomoć računala. Upotrebu obje ove metode bi trebalo razmotriti kod procjene anatomije i funkcije nosnog disanja kod bolesnika sa tegobama u ovom području, pogotovo što su brze, jednostavne i bezbolne. Ove obje navedene metode (kompjutorizirana rinomanometrija i akustička rinometrija; GM Electronics, Velika Britanija) kojima se dijagnostički testira protok zraka u nosnim šupljinama, tlak zraka na površinu sluznica u nosnim šupljinama, kao i definiranje same anatomske cjelovitosti i osobitosti cjelokupnih nosnih prostora (poprečni presjeci i volumeni nosnh šupljina), predstavljaju zadnju riječ tehnologijskog napretka u ovom dijelu medicinske struke. Koriste se svakodnevno, rutinski u dijagnostici, kao i u procjeni uspješnosti liječenja rinosinusoloških bolesnika (medikamentna tetrapija, operacije) u zagrebačkoj Poliklinici Klapan Medical Group.