Spolno prenosiva bolest je stručni naziv uveden od Svjetske zdravstvene organizacije i obuhvaća osim 5 klasičnih spolnih bolesti i tzv.neklasične spolne bolesti. U stručnim, medicinskim, krugovima često se upotrebljava skraćenica STD (od engl. Sexually Transmitted Diseases – spolno prenosive bolesti). Spolno prenosive bolesti uzrokuju različiti mikroorganizmi, a prenose se s čovjeka na čovjeka neposrednim dodirom, putem spolnog akta. Izuzetno rijetko bolest se može prenijeti i nespolnim putem (zaraženi predmeti).

Grupu 5 klasičnih spolnih bolesti čine: sifilis, gonoreja, ulkus mole, limfogranuloma ingvinale i granuloma venereum. U razvijenim zemljana sifilis i gonoreja su dominantne, klasične spolne bolesti. Preostale 3 bolesti javljaju se samo kao sporadični, pojedinačni slučajevi.

Danas u razvijenom svijetu prevladavaju tzv. neklasične spolne bolesti: negonorojički uretritis, negonorojički vulvovaginitis, genitalna kandidijaza, trihomonijaza, genitalni herpes, infekcija humanim papiloma virusom (HPV) odnosno pojava bradavica, kondiloma u spolnom predjelu, AIDS, pubična ušljivost i drugo.

Incidencija spolno prenosivih bolesti posljednjih 25 godina u razvijenom svijetu neprestano raste usprkos neprestanom napretku u dijagnostici i liječenju. Faktori koji tome pridonose su: liberlizacija normi seksuanog ponašanja, široka upotreba kontraceptivnih sredstava, pojava mikroorganizama otpornih na antibiotsko liječenje, veliki broj prenosioca bolesti bez manifestnih simptoma, česta i brojna putovanja u razvijenom svijetu. Na žalost, spolno prenosive bolesti su također pratilac ratova, loših higijenskih i socijalnih uvjeta, migracija stanovništva.

Pokušat ću o svakoj bolesti reći nekoliko rečenica:

Sifilis odnosno lues je bolest koja se u Europi masovno proširila u 15.stoljeću nakon povratka Kolumbovih mornara iz Novog svijeta. Do uvođenja antibiotske terapije bio je jedna od najčešćih i najopasnijih zaraznih bolesti. Bolest postoji u 3 stadija od kojih je prva 2 razvijaju u skoro vrijeme nakon infekcije, a 3. nakon nekoliko godina latencije. Danas se bolest najčešće prepoznaje i liječi u prve 2 faze, kada ne ostavlja trajne posljedice. Liječenje se provodi penicilinom.

Gonoreja je najčešća klasična spolna bolest u razvijenom svijetu. Prema američkim podacima učestalost bolesti polagano raste. Učestalost bolesti je oko 1 na 1000 stanovnika. Za dijagnozu su značajni simptomi u muškarca: pojava žućkasto-zelenkastg iscjetka iz spolovila praćenog bolovima, te pečenjem pri mokrenju. Za razliku od muškarca kod kojeg su simptomi vrlo karakteristični, velika većina žena nakon infekcije nema nikakvih simptoma zaraze. Mogu se eventualno pojaviti pojačani iscjedak iz rodice te pečenje pri mokrenju. Burniji simptomi infekcije pojavljuju se u kroničnoj fazi bolesti. Dijagnoza se stoga najčešće postavlja kod oboljelih muškaraca, a kod žena indirektno. Liječenje je uspješno i bolest najčešće danas ne ostavlja nikakve posljedice. Klasično, bolest se liječi penicilinom. Doze, te vrste penicilinskih antibiotika se mijenjaju zbog pojave sojeva uzročnika koji su rezisentni na klasične protokole liječenja. Kod alergičnih na penicilin liječenje se provodi eritromicinom odnosno tetraciklinskim antibioticima.

U razvijenom svijetu danas su daleko učestalije neklasične spolno prenosive bolesti. Današnji trend povećanja broja oboljelih od spolno prenosivih bolesti je prije svega radi povećanja njihove učestalosti. Poteškoću kod ove skupine bolesti prije svega predstavlja njihova masovnost te u velike većine odsutnosti bilo kakvih specifičnih simptoma bolesti.

Negonoroički uretritis i vulvovaginitis predstavlja zapravo konglomerat infektivnih odnosno neinfektivnih bolesti uzrokovanih različitim uzročnicima. Najčešće ne postoje izraziti simptomi. U oba spola je to samo nekarakterističan iscjedak iz rodnice odnosno iz uretre. Posljednjih godina predmet interesa je infekcija mikoplazmama odnosno klamidijom trahomatis. Dok se klamidija smatra jasno patogenom i u slučaju izolacije uvijek treba poduzeti liječenje kod mikoplazmi patogenost još uvijek nije do kraja jasna i liječenje treba poduzeti samo kod opterećene anamneze - kod oba spola u slučaju recidivirajućih ataka uroinfekata, odnosno pečenja kod mokrenja te kod žena sa spontanim pobačajima u anamnezi. Naime mikoplazme je moguće izolirati i do u 40% seksualno aktivne populacije. Liječenje svih, bi bilo svakako pretjerano. Klamidijsku infekciju možemo naći u oko 25% seksualno aktivne populacije, premda ta učestalost u seksualno najaktivnijih - adolescenata, može sezati i do preko 40%. Smatra se da je infekcija klamidijom najznačaniji razlog začepljenosti jajovoda odnosno mehaničkog faktora neplodnosti u žena. Za obje vrste bakterija uspješno je liječenje tetraciklinskim antibioticima.

Infekcija humanim papiloma virusima širi se u seksualno najaktivnijem dijelu populacije poput epidemije. Postoji šezdesetak sojeva virusa. Nisu svi jednako patogeni. Patogenost seže od posve bezopasnih infekcija do pojedinih sojeva koji imaju karcinogeni utjecaj na stanice u kojima parazitiraju. Jedina posljedica koja infekcija ovim virusima može imati u muškarca je pojava kondiloma, odnosno bradavica u genitalnom predjelu. Drugi način dijagnosticiranja infekcije u muškarca ne postoji. Kod žena infekcija može biti daleko opasnija. Osim pojave kondiloma pojedini sojevi virusa imaju karcinogeno djelovanje na stanice epitela vrata maternice. Kao posljedica infekcije pojavljuju se displazije epitela. Po nekim statistikama kod manifestnog karcinoma vrata maternice prisutnost partikla virusa nađena je i u 90% slučajeva. Prisutnost virusne infekcije se najčešće rutinski otkriva znacima infekcije u stanicama uzetim za PAPA test. Dodatinim testovima to se danas može dalje potvrditi, a također i utvrditi patogenost soja. Karcinom vrata maternice tako danas također možemo smatrati spolno prenosivom bolešću. Specifičnog lijeka za infekciju HPV virusima danas ne postoji. Radi se na razvijanju cjepiva za najpatogenije sojeve. Liječenje koje se provodi je destruktivno-dakle na različite načine se uništava oboljelo tkivo: smrzavanjem, elektrokauterizacijem, laserom, ili kemijski-lokalnim citostaticima.

Infekcija genitalnim herpesom je recidivirajuća infekcija koja se u oba spola manifestira pojavom karakterističnih znakova (eflorescenci) - bolnih mjehurića promjera nekoliko milimetara koji ubrzo pucaju i na njihovim mjestu ostaju karakteristične kruste. Nakon nekoliko dana, odnosno tjedana, simptomi bolesti se povlače. Prvo izbijanje bolesti - primoinfekcija obično ima burniju simptomatologiju - veći broj eflorescenci, sa značajnijim otokom najbližih limfnih čvorova - u preponama. Može postojati i povišena tjelesna temperatura. Nakon primoinfekcije bolest se u različitim vremenskim intervalima može ponavljati (recidivirati). Recidivi obično imaju blažu simptomatologiju. Bolest obično ne ostavlja trajne posljedice. Virus herpesa je danas jedini virus za koji postoji specifičan lijek , tako da je liječenje uspješno i skraćuje trajanje bolesti odnosno produžuje vrijeme između recidiva.

Infekcije Gardnerellom vaginalis (bakterija), kandidom (gljiva), te trihomonasom (praživotinja, protozoa) su najčešće banalne infekcije rodnice u spolno aktivnih žena. Sve se uglavnom prenose spolnim putem, no ne isključivo. U muškarca praktično ne izazivaju nikakve simptome te osim infekcije trihomonasom u muškaraca nije potrebno provoditi liječenje. Kod žena su simptomi infekcije pojačani iscjedak iz rodnice, odnosno svrbež i pečenje. Za svakog uzročnika postoji specifični lijek te je potrebno mikroskopskim pregledom iscjetka iz rodnice odrediti uzročnika i liječenje.

Zajedničko za liječenje svih spolno prenosivih bolesti je da uvijek treba liječiti oba partnera, odnosno sve partnere, jer je to jedini način da liječenje bude uspješno.