OBAVJEST!

Ordinacija dr Jovančevića prestaje s radom 31.12.2021. godine. Nakon toga savjetovanje je dostupno na LittleDot platformi ovdje!     

Uvod

Holistički pristup i koncept zdravlja

Holistički pristup zdravlju djeteta ne obuhvaća samo njegovo tjelesno i duševno, već i socijalno i edukacijsko zdravlje. Upravo je holistički pristup djeci kompleksan zbog njihova rasta i svih specifičnosti u skladu s razvojnom dobi. Zdravlje se prvenstveno gradi prevencijom (primarnom, sekundarnom i tercijarnom) te brzom reintegracijom djeteta u normalne životne aktivnosti. Za postizanje holističkog pristupa zdravlju potrebna je timska suradnja između sustava zdravstva, socijalne skrbi i školstva, a izuzetno je važan i partnerski odnos s roditeljima. Na društvenoj razini posebni značaj ima Pravobranitelj za djecu, koji štiti, prati i promiče prava  i interese djece neovisno i samostalno držeći se načela pravičnosti i morala na osnovi Ustava Republike Hrvatske.

Cilj je holističkog pristupa omogućiti svakom djetetu da se razvije maksimalno u skladu sa svojim genetskim potencijalom. Ovim timskim radom dolazi do sinteze kliničke prakse i javnozdravstvenih principa u svrhu pružanja zdravstvene zaštite pojedinog djeteta i promoviranja zdravlja za svu djecu unutar konteksta obitelji, škole i zajednice. Pedijatri bi trebali surađivati sa javnim zdravstvom i kolegama u ostalim suradničkim službama na poslu identificiranja problema u ostvarenju zdravlja i dobrostanja djece. S obzirom da većina odgovarajućih službi postoji na terenu, pedijatar je taj koji bi trebao identificirati i preuzeti ulogu koordinacije aktivnosti u rješavanju navedenih problema kako bi se iz postojećeg sustava ostvarila najbolja učinkovitost i korist. 

Kod trauma u dječjoj dobi, iako ih se može očekivati s obzirom na njihovu učestalost u toj dobnoj skupini, uvijek su nenadane i često su roditelji i okolina nepripremljeni na njih i na njihovo zbrinjavanje. Osim onog neposrednog i medicinski neophodnog zbrinjavanja upravo  traume u dječjoj dobi zahtijevaju holistički pristup i to ne samo djetetu već često i cijeloj obitelji.  Uzevši u obzir snažne promjene koje se dešavaju u svijetu medicine i drugih humanističkih znanosti, ali i u svakodnevnim uvjetima življenja djece i njihovih roditelja, iznimno je važno da pedijatri preispitaju i reafirmiraju svoju ulogu profesionalca u zajednici – kao pedijatra u komunalnoj zajednici – i da se prirede za tu ulogu, jednako predano kao što se priređuju za svoju tradicionalnu kliničku ulogu. Temeljno obilježje „novog“ pristupa je premještanje stručnog djelovanja sa bolesti na prevenciju, očuvanje i unapređenje zdravlja u najširem smislu.

Učinci tjelesne traume su tjelesni, duševni, socijalni i edukacijski. U procjeni i pristupu pedijatar i društvo moraju u obzir uzeti cjelovitu sliku koja obuhvaća ne samo neposredne učinke traume, već i kvalitetu života nakon traume; cost-benefit prevencije u odnosu na liječenje; društvene implikacije u smislu gubitka razvojnih potencijala dotičnog djeteta, te cjelokupni javno-zdravstveni značaj sveukupnih trauma. Nakon ovakvog se pristupa mora aktivirati i sve dostupne javno zdravstvene mjere kako bi se utjecalo na smanjenje učestalosti i ublažavanju težine problema. Glavni nositelji javno-zdravstvenih mjera su osim zdravstva, policija, socijalni rad, odgoj i obrazovanje, a na zakonodavnoj i financijskoj razini vlada koja bi na ovakve projekte trebala gledati kao na investiciju a ne na trošak.

Epidemiologija: učestalost i vrste ozljeda

Važnost ozljeda kao jednog od vodećih javnozdravstvenih problema je u tome što su one vodeći uzrok smrti u djece i mladih osoba, a u Europi su vodeći uzrok smrti u dobi 5-44 godina. Analizom mortaliteta od ozljeda uočavaju se velike razlike među pojedinim regijama svijeta. Najveće razlike uočene su u Europi između gospodarski razvijenih i gospodarski slabo i srednje razvijenih država. Na ljestvici mortaliteta u Hrvatskoj 2009. godine ozljede se nalaze na trećem mjestu uzroka smrtnosti i time ozljede predstavljaju jedan od vodećih javnozdravstvenih problema. Na prvom se mjestu uzroka ozljeda nalaze prometne nesreće. Hrvatska se sa stopom 10,4/100.000 nalazi u sredini europske ljestvice smrtnosti od cestovnih prometnih nesreća. S obzirom da su cestovne prometne nesreće jedan od vodećih uzroka prijevremene smrtnosti u svijetu, Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je rezoluciju kojom se razdoblje 2011.- 2020. proglašava Desetljećem akcije za sigurnost cestovnog prometa, a glavni cilj je kroz ulaganja u prevenciju smanjiti smrtnost za 50%. Padovi su drugi vodeći uzrok smrti od nenamjernih ozljeda iza prometnih nesreća. Kako bi se učestalost padova što točnije pratila, te samim time i radilo na prevenciji istih, razvio se u državama Europske unije registar poznat pod nazivom IDB (Injury Data Base). Prema podatcima ovog registra većina ozljeda (73%) se događa kod kuće, a njačešće su im izloženi djeca i starije osobe.

Uz termin ozljeda se često koristi i termin nesreća koji nosi određene kontroverze koje su godinama prisutne u znanstvenoj i stručnoj javnosti. Najčešće je percepcija riječi nesreća da je riječ o sudbinskome, posve nepredvidivom pa samim time i neizbježivom događaju. Međutim najveći dio nesreća i događaja koji su do njih doveli predvidiv je i podložan prevenciji. Da bi se izbjegao kontroverzan termin nesreće, često se koristi termin ozljede, međutim on je uži po značenju od termina nesreće jer obuhvaća samo fizičke posljedice na ljudsko tijelo. Promišljanja o terminologiji i značenju riječi accident, odnosno nesreća, doveli su do toga da „British Medical Journal”, kao jedan od vodećih medicinskih časopisa svijetu, „zabranjuje” upotrebu riječi accident.

Ozljede su događaji koje možemo spriječiti iako su i dalje značajan uzrok smrtnih ishoda i oboljevanja djece. Nesreće, kao vodeći uzrok smrtnosti djece nakon prve godine života i značajan uzrok oboljevanja i invalidnosti te, posljedično tomu, veliko breme stradalom djetetu, obitelji i široj zajednici, traže sveobuhvatan pristup kako raznih dijelova zdravstvenog sustava, tako i drugih dijelova društva. Posebnu ulogu u tome imaju zdravstveni djelatnici primarne zdravstvene zaštite.

Ozljede su po definiciji namjerno ili nenamjerno oštećenje tijela koje je rezultat akutnog izlaganja termičkoj, mehaničkoj, električnoj ili kemijskoj energiji, ili oštećenje nastalo zbog izlaganja hladnoći ili pak uslijed nedostatka osnovnih vitalnih elemenata (zrak, voda, toplina) kao u slučajevima utapanja, gušenja ili smrzavanja. Prema X. reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB) ozljede su svrstane u dvije skupine:

a)      Prema naravi ozljeda (posljedicama vanjskih uzroka) u skupinu XIX. Ozljede, otrovanja i ostale posljedice vanjskih uzroka:

b)      Prema vanjskim uzrocima u skupinu XX. Vanjski uzroci morbiditeta i mortaliteta.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji ozljede još možemo podijeliti

a)      Prema namjeri: na namjerne (samoozljeđivanja, ozljeđivanja kao posljedica nasilja usmjerenog prema drugoj osobi) i nenamjerne kao ozljede nastale u prometu, na radu, u kući, usljed trovanja, padova, opeklina i slično.

b)      Prema načinu stradavanja mogu se podijeliti na padove, trovanja, udarce, ozljede vatrom, utapanje i strujni udar.

c)      Prema ishodu se mogu podijeliti ovisno o lokalizaciji na glavu, prsište, ekstremitete i slično; te ovisno o vrsti na otvorene rane, prijelome, ubode i slično.

Od posljedica nesretnih slučajeva u Hrvatskoj godišnje umire oko 225 djece u dobi od prvih dana života do 14 godina. To je blizu 50 posto ukupnog mortaliteta djece do 14. godine života! U dobnoj skupini od 5. do 7. godine života taj postotak doseže blizu 60 posto!

Vodeći vanjski uzroci smrti od ozljeda u 2012. godini su padovi (35%), samoubojstva(26%) i prometne nesreće (15%), a zatim slijede otrovanja (4%) te utapanja (3%). Djeca (0-19 godina) i mlađe osobe (20-39godina) najviše umiru zbog prometnih nesreća, a gledano prema spolu stope smrtnosti za vodeće vanjske uzroke ozljeda (padovi, prometne nesreće, samoubojstva) u osoba muškog spola više su u odnosu na ženski spol u svim dobnim skupinama.

Stope smrtnosti za tri vodeća vanjska uzroka ozljeda u djece (prometne nesreće,samoubojstva i utapanje) su najviše u najstarijoj dobnoj skupini (15-19 godina). Vjerojatno radi bolje prevencije u zadnjem desetljeću se ipak bilježi pad stope smrtnosti od ozljeda kod djece. Tako je stopa smrtnosti od ozljeda u dobi 0-19 godina bila 15,9/100.000 dok je 2012. godine stopa iznosila: 9,1/100.000. Za izdvojiti je je značajnije smanjenje stopa smrtnosti od prometnih nesreća što je uvelike smanjilo cijelokupnu smrtnost. Ukoliko gledamo raspodjelu po dobi vezanu uz geografsku lokaciju, najmanje dobno-standardizirane stope smrtnosti zabilježene su u Primorsko-goranskoj županiji (37,9/100.000).

Padovi kao jedan od vodećih uzroka prema dobno-standardiziranoj stopi smrtnosti za Hrvatsku u 2012. Godini, za oba spola iznosili su 15,1/100.000. Za napomenu je da su najmanje dobno-standardizirane stope smrtnosti od padova zabilježene u Gradu Zagrebu (10,4/100.000).

Gledajući prometne nesreće dobno-standardizirana stopa smrtnosti za Hrvatsku u 2012. godini iznosila je 9,3/100.000. Prema izvještaju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo najmanje dobno-standardizirane stope smrtnosti zabilježene su u Sisačko-moslavačkoj županiji (5,3/100.000).

Uspoređujući se s Europom, Hrvatska se u 2010. godini sa stopom 52,7/100.000 nalazila oko sredine europske ljestvice mortaliteta od ozljeda. Prema bazi podataka European mortality database (July, 2013), standardizirane stope smrtnosti zbog padova u oba spola ukupno za Hrvatsku su kroz čitavo desetogodišnje razdoblje od 2002. do 2011. godine više od stopa smrtnosti prosjeka država Europske regije,„starih” i „novih” članica EU.

Dobno-standardizirana stopa smrtnosti od ozljeda u djece u dobi 0-14 godina iznosila je za Hrvatsku 2010. godine 5,2/100.00 te je bila niža od stope za Europsku regiju (10,4/100.000) i stope „novih članica” EU (7,6/100.000). Primijenimo li na Hrvatsku čak najniža mjerila Svjetske zdravstvene organizacije, tada se u našoj državi godišnje ozlijedi oko 80.000 djece u dobi do 14 godina, što je oko 10 posto ukupne populacije te životne dobi. Po procjeni SZO, na umrlo dijete od nesretnog slučaja dolazi oko 450 ozljeda, a po istim mjerilima na to umrlo dijete dolazi i četiri do sedam slučajeva trajnog invaliditeta.

Znači što ozljede čini posebno važnima je i stopa morbiditeta odnosno invaliditeta koja je povezana s njima kao i stopa hospitalizacija koje slijede nakon ozljeda. Utjecaj ozljeda na društvo može se procjenjivati cijenom koštanja medicinskih tretmana, neophodnog bolovanja roditelja ili skrbnika te mogućim gubitkom tjelesne sposobnosti. Hospitalizacije zbog ozljeda se nalaze na četvrtom mjestu iza novotvorina, bolesti srca i krvnih žila, te bolesti probavnog sustava s ukupnim udjelom od 7,8%. Osobe muškog spola (57%) češće se hospitaliziraju zbog ozljeda u odnosu na osobe ženskog spola (43%), a u pedijatrijskoj dobnoj skupini 0-19 godina stopa hospitalizacija od ozljeda viša je u osoba muškog spola. Dobnospecifične stope hospitalizacija zbog prometnih nesreća u djece su u svim dobnim skupinama (0-4, 5-9, 10-14, 5-19) veće od stopa hospitalizacija od padova i rastu s dobi. Vodeći vanjski uzrok bolničkog liječenja (stacionarni dio) od ozljeda su padovi s udjelom od 42,9%, a najčešći su u najmlađim dobnim skupinama.

Prevedeno u jezik brojeva, to znači da u Hrvatskoj svake godine zbog nesretnog slučaja umire oko 250-oro djece u dobi do 14 godina, a njih oko 800 postaju invalidi, što sve ima posebnu težinu u Hrvatskoj poznatoj po niskoj stopi nataliteta.

Za razmišljanje je i činjenica da mnoge studije ukazuju na povezanost ozljeda s ostalim rizičnim ponašanjima (pijenjem, opijanjem, pušenjem te korištenjem psihoaktivnih tvari) kao i s neopravdanim izostajanjem s nastave. Programi kojima se regulira sigurnost u školi i norme ponašanja kao i sigurnost na školskom igralištu i u sportskim dvoranama trebaju biti važno uporište profesorima i učenicima za smanjenje opasnosti od ozljeda. Kako se ozljede zbivaju u jednom od mogućih okruženja - školi, sportskim igralištima, kući ili ulici, razumljivo je da se mjere sigurnosti mogu lakše primijeniti na one sredine nad kojima je moguće provesti kontrolu i gdje je jasno razgraničena nadležnost.

U zaključku, ozljede nisu nesreće. Mogu se spriječiti promjenom okoliša, ponašanja pojedinca, proizvoda, socijalnih normi, legislative, državnih i institucionalnih uredbi.